Etno selo „Stanišići“, BiH
Na izlazu iz Bijeljine na trećem kilometru prema Pavlovića mostu nalazi se Etno selo „Stanišići“.
Etno selo „Stanišići“, izvan sadašnjeg vremena i prostora, vraća nas precima i prirodi, i budi u nama divljenje prema jednostavnosti nekadašnjeg načina života. Ovdje se odmaraju oči i duša, čovjek postaje plemenitiji ali i mudriji slušajući žuborenje potoka i rad vodenice.
Etno selo “Stanišići” osnovano je 2003. godine, zahvaljujući inspiraciji Borisa Stanišića. Više od nekoliko godina on je putovao po srpskim selima srednje Bosne u potrazi za starim kućama i predmetima koji će sačuvati predstavu o jednom vremenu i kulturi življenja sa kraja 19. i početka 20. vijeka. Rezultat je autentično planinsko selo u sred semberijske ravnice.
U selu se danas izdvajaju dve celine: Jedna prikazuje svetovni život i izgrađena je od drveta. Čine je drvene kuće – brvnare sa pokućstvom koje im je vekovima pripadalo. Kuće povezuju popločane kamene staze, a u centru sela su dva jezera. Druga celina je duhovnog karaktera i predstavljena je srednjevjekovnom arhitekturom građenom u kamenu, koja je u stvari skup replika istorijskog i religijskog značaja.
Etno-selo porodice Stanišić krasi semberijsku ravnicu:
Ideja da se napravi selo nastala je nakon jednog porodičnog ručka. Sjedili smo u sobi i nekako svi gledali kroz prozor. Kišica je tiho padala. U ravnici mi se ukazao brežuljkasti predio i u dogovoru s porodicom odlučio sam da svoje rodno selo, odavde udaljeno 200 kilometara, premjestim u sembersku ravnicu, pa neka košta koliko hoće.
I, evo, uspio sam uz pomoć porodice. Sam ambijent djeluje očaravajuće i kao da nas izbacuje iz ovdašnjeg, ubrzanog vremena življenja i vraća u starinu, vraća nas precima i prirodi, budeći divljenje prema jednostavnosti nekadašnjeg načina života. Ovdje se odmaraju oči i duša, čovjek postaje plemenitiji, ali i mudriji slušajući žuborenje potoka i rad vodenica.
Ovo selo je originalno, sve kuće su originalne i ono je nastajalo tako što sam sa svojim prijateljima iz mog rodnog sela Brgule, koje se nalazi u planinskom predjelu kod Vareša, otkivao gredu po gredu, dasku po dasku sa kuća i sve to donosio ovdje.
Vidite da je i ovdje vještački napravljen mini brežuljkasti predio, kako bi se starine iz mog sela upotpunosti uklopile u ravnicu Semberije. Porodična ljubav prema starinama i zavičaju postala je stvarna i opipljiva tek u martu 2003. godine. Za dvije godine otkupili smo i prenijeli desetak originalnih planinskih kuća-brvnara.
Povezali smo ih popločanim stazama, a centar sela ukrašavaju dva bistra jezera, sa labudovima. Jezera su također imitacija onih kraj kojih sam se ja kao mali igrao, a bila su smještena pod samom planinom Zvijezdom. Ta planina se je kao anđeo čuvar nadvijala nad Brgule i ostale dijelove vareške opštine.
Planinu nisam uspio prenijeti, ali selo, evo, jesam – počinje priču graditelj ovog „bosanskog sela“ Boris Stanišić.
